Ženska seniorska rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine sutra u dvorani Mejdan u Tuzli protiv Estonije počinje pretkvalifikacije za Evropsko prvenstvo 2026. Kompanija Energoinvest ponosni je sponzor i BH rukometne reprezentacije, a u našem kolektivu su i dvije bivše reprezentativke.
„Rukomet je druga strana ličnosti. Bilo koji sport je lični pečat svakog pojedinca. Rukomet je način života.“ – odgovaraju Jasmina Muharemović i Zenaida Dervišević, danas uposlenice Energoinvesta, a nekada seniorske reprezentativke Bosne i Hercegovine. I za Zenaidu i za Jasminu priča o rukometu u ratu je jedna posebna i emotivna priča. Svaki dan dolazak na trening pod kišom granata, igra u poderanim patikama, ali ogroman ponos nastupanja u dresu sa grbom Bosne i Hercegovine i sa zastavom BiH.
- Koja sjećanja imate na period kada ste igrali rukomet? Kakvo je to vrijeme bilo?
Jasmina: Kada se osvrnem, to je sjećanje na skoro cijeli moj život. Turbulentno vrijeme kada se usklađivao posao, privatni život, treninzi. Kompletna porodica bila je uvučena u moj svijet sporta sa punom podrškom. Iskreno, najljepši period mog života. Većina nas sretne se i danas, okupimo se, ispričamo, evociramo uspomene.
Zenaida: Pa, ponekad pomislim da taj period uopšte nije stvaran. Tek kada sretnem osobe s kojima sam dijelila taj dio života uvjerim se da smo sve bile dio tog posebnog svijeta i ne prisjećamo se toliko utakmica, rezultata, pobjeda i poraza… sjećanja se nekako uvijek vežu za dogodovštine, prijateljstva, život prije i poslije utakmice.
- Osjećate li ponos što ste bili dijelim tih sportskih priča?
Zenaida: Naravno. Do danas je to najbolja verzija mene, ali sport to čini od ljudi. Izvuče najbolje i gura ljude do krajnjih granica. Tu nema prevare, ima rad, telenat, disciplina. Nekad mislim da se prebrzo završilo, iako je trajalo 25 godina.
Jasmina: Sportski ponos nosim i danas. Bilo je i teških dana. Iskušenja da odustanem od svih napora, ali jednostavno to na kraju je ostalo samo na iskušenju, jer postanete dio jedne cjeline, karika timske porodice. Vjerovali smo jedni u druge i imale smo zajednički cilj.
Jasmina je prve rukometne korake napravila kao desetogodišnja djevojčica. Trener tadašnjeg RK „Ingrap“ Hadžići zapazio je Minju tokom igre „između dvije vatre“, prepoznao talenat i već narednog dana posjetio njene roditelje sa upitom da se priključi treninzima prvog tima. Za Zenaidu je sve počelo na času fizičkog vaspitanja sa učiteljem koji je imao sluha za mlade talente i odličnu saradnju sa RK „Ingrap“ koji su na taj način dugoročno gradili pogon mladih igračica u Hadžićima. Jasmina i Zenaida igrale su za mnoge klubove: „Ingrap“ Hadžići, „Jedinstvo“ Tuzla, „Željezničar“ Hadžići, „Igman“ Ilidža, ŽRK „Sarajevo“.
- Možete li porediti rukometna takmičenja u vrijeme kada ste vi igrale i danas?
Jasmina: Prijeratni i poslijeratni rukomet dva su različita svijeta. Svaki nosi svoje breme. Sjećanje na rukomet u bivšoj Jugoslaviji budi zaista divna sjećanja. Podrška porodice, prijatelja i vatrenih navijača bila je nesebična. Sistem tadašnje države bio je jako dobro uređen kada je u pitanju sport. Sama činjenica da je klub nosio naziv građevinske firme INGRAP – HADŽIĆI dovoljno govori. Sve potrebe jednog sportsite bile su na zavidnom nivou. Naše je bilo da treniramo i da na terenu damo najbolje od sebe.
Priča o rukometu u ratu je jedna posebna i emotivna priča. Slučajni susreti na ulicama, u redu za vodu, hranu – sudbine iste i ista nostalgija za rukometom. Tada se rađa i ideja za okupljanjem, djevojke su dolazile iz svih krajeva grada na Skenderiju, dolazilo se pješke, pod kišom granata, trenirali smo svaki dan. Preživjeli i uspjeli. Jedan skup entuzijasta, predvođen Suadom Sokolovićem držao je djevojke na okupu. Kolektivnom upornošću prerasli smo u jedan ozbiljan klub koji nosi naziv ŽRK „Željezničar“ Sarajevo. Krenula su tada i prva takmičenja, pa i prvi izlasci van granica BiH. Tada se i vidjela razlika u kvaliteti igre u BiH i van granica naše zemlje, ali mi nismo posustajali. Ponosno smo nosile grb svog kluba i zastavu jedine nam BiH.
Zenaida: Mogu samo podijeliti vrijeme, na vrijeme prije i poslije rata. Rukomet u bivšoj Jugoslaviji je teško porediti sa bosanskim poslijeratnim rukometom. Prije rata, sport općenito, je imao svoje institucije sa zavidnom administracijom, podrškom, organizacijom. Čini mi se da je naše bilo samo da damo najbolje od sebe na terenu. Sistem koji je donosio rezultate i najveća priznanja u sportu.
U ratnom periodu i netom poslije rata bosanski ženski rukomet je bio u povojima. Prva državna selekcija formirana 1994. godine u sastavu je imala cure iz ratnih gradova Sarajeva, Mostara, Tuzle… Gubile smo po 20 ili 30 razlike na evropskim takmičenjima, ali se nije gledao rezultat. Preživjeti granate, igrati u poderanim patikama, ali sa grbom Bosne i Hercegovine na dresu. Naša dijaspora nas je na rukama nosala i plakala skupa s nama. Bilo je to vrlo emotivno vrijeme za bosanski sport. Nekako, s godinama, sve manje je bilo entuzijazma. Kao i u svakom sportu, politika je uzimala danak i, iako rijetko pratim rukomet, mislim da se dugo godina ženska selekcija nije čak ni okupljala. Vjerovatno zbog nedostatka podrške sa državnog ili bilo kojeg drugog nivoa.
Zenaida je početkom 1992. godine postala kadetska i omladinska reprezentativka bivše Jugoslavije, kasnije seniorska reprezentativka Bosne i Hercegovine. Naglašava da je bivša Jugoslavija do rata bila jedna od najjačih svjetskih rukometnih selekcija. „Biti u tim selekcijama je za mene najprije značilo veliku odgovornost, jer to nije bio samo moj uspjeh, to je bio uspjeh i za male Hadžiće i za BiH, a sigurno i veliko priznanje za sistem rada sa omladinskim pogonom u mom tadašnjem klubu“ – ističe Dervišević.
Muharemović je bila u juniorskoj reprezentaciji BiH, a 1995. godine dobija poziv selektora Branimira Mikića za nastup u najboljoj selekciji Bosne i Hercegovine. Jasmina kaže da vrhunac karijere svakog sportiste je igrati za reprezentaciju i dodaje: „Igrati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine odmah poslije rata bio je skromni doprinos našoj državi“.
Zenaida Dervišević je bila najbolja sportistkinja Tuzle 1995. godine, sa ŽRK ” Željezničar”- Hadžići osvojila je titulu najbolje igračice Bosne i Hercegovine 1997.godine, a dobija priznanje za najbolju sportistkinju Kantona Sarajevo 1999.godine. U dresu hadžićkog i tuzlanskog kluba osvojila je nekoliko titula prvaka BiH i osvajača KUP-a BiH, te bila redovan član juniorske i seniorske reprezentacije BiH. „Sa distance čovjek promišlja drugačije i stvari iz prošlosti tek s vremenom dobijaju na značaju. Tada nisam bila svjesna tutula, priznanja. Igralo se, treniralo, od utakmice do utakmice. Nekako je sve dolazilo samo po sebi, bez prevelike euforije“ – naglašava Dervišević.
Jasmina Muharemović je 2004. godine bila najbolja sportistkinja općine Hadžići. Sa svojim matičnim klubom osvojila je prvenstvo BiH i KUP BiH. Svoju bogatu i uspješnu igračku karijeru završila je 2012. godine kao igračica sa najdužim stažom igranja od nastanka ženskog rukometa na ovim prostorima. Uporedo sa aktivnim igranjem bavila se i treniranjem omladinskih selekcija kluba gdje je kao trenerica pionirske selekcije zajedno sa Konaković Alminom uspjela osvojiti titulu prvaka BiH 2000. godine. Radila je i kao trenerica seniorske ekipe ŽRK „Hadžići“. „Ljubav prema rukometu jeste zahtijevalo brojna odricanja, ali sve je vrijedilo, svaki uloženi trud se na kraju isplatio. Moji rukometni snovi su ostvareni, bila sam trenerica mlađih selekcija, trenerica seniorske ekipe, najbolji sportsita, sportski direktor, a ponosno nosim i priznanje za uspješnog sportskog radnika Općine Hadžići.“ – dodaje Muharemović.
- Da li bi trebala da bude veća podrška za dame koje igraju rukomet?
Minja: Nažalost više se favorizuje rukomet koji igraju muškarci. Prema mom mišljenju, dame zaslužuju veću podršku svih općinskih, kantonalnih, federalnih institucija. Kvalitet posjedujemo, a uz malo više angažmana rezultati sigurno ne bi izostali.
Zenaida: Pamtim vremena kada su entuzijasti na nevjerovatne načine pokušavali pomoći sport. Ne mogu da ne spomenem našeg bivšeg direktora Sokolović Suada koji je, pored drugih ljudi poput njega, zaslužan za najveće uspjehe Željezničara – Hadžići. Gosp. Sokolović, tada predsjednik Željezničara i direktor Sektora HIGRA, animirao je uposlenike Energoinvesta da posjećuju utakmice, kada novca nije bilo u državi, a pogotovo u sportu, pokušavao je zaposlenjem kompenzirati rad sportista na terenu, a to je praksa iz bivše države kada su se nalazili razni načini da se pomognu vrhunski sportisti.
- Koliko je vama sport značio i znači, koja je vaša poruka o važnosti sporta?
Zenaida: Sport formira ličnost. Sport, pogotovo mladim ljudima, daje dozu samouvjerenosti koja ne prelazi u oholost. U sportu se nauči dobijati, gubiti, oslanjati na druge, voliti, svađati, a sve u fair play duhu. Najljepša strana sporta je mentalna disciplina koja nauči čovjeka da se trudi, radi, daje sve od sebe, a rezultat nekada i nije do nas. To našoj omladini treba. Da ih kroz igru i rad spremimo za život i da budu najbolja verzija sebe, bez obzira na okolnosti. Nadam se da ću dočekati da sport ponovo zaživi u bosanskohercegovačkom društvu kao bitan dio odgoja mladih generacija.
Jasmina: Značio i znači mnogo. Mnogo je lijepih strana sporta, druženja su to velika, zajednička putovanja. Upoznajete sebe, druge, stičete veliko samopouzdanje. Formirate se kao ličnost, naučite da pobjeđujete, naučite da gubite. Pomažete jedni drugima. Kroz sport kontrolišete um i jačate tijelo, što je dobitna kombinacija. Svakom djetetu bih preporučila bavljenje bilo kojim sportom, negativnih posljedica nema, pozitivnih bezbroj. Volja, upornost i naporan rad u konačnici uvijek rezultiraju pozitivnim ishodom.
Zenaida i Minja su u Energoinvestu preko 25 godina. Minja naglašava zahvaljujući upravo rukometnom entuzijasti Suadu Sokoloviću koji je bio velika podrška, prijatelj, otac i poslodavac.
